Zvonimir 2. na HardCRO 2017!

Dakle, naš Zvonimir Knežević završio je Hard CRO Ultra Race 2017. na kraju kao drugi! Što reći nego - svaka čast! U nastavku su njegovi dojmovi, sirovi i neuređivani. Tako je najbolje. Uživajte!

Hm, da sam ikad razmišljao kao spojiti Samobor - Trst, Samobor - Ilok, i vožnju do Dubrovnika u dva dana, vjerovatno se ne bi nikad ovoga dosjetio. Zato je tu fantastična ekipa entuzijasta koja je osmislila HARD CRO race i nama ljubiteljima vožnje bicikla na duge staze pružila priliku za nezaboravno iskustvo, čak i sa mogućnosti natjecanja između vozača, a ne samo sa svojim tijelom i glavom.

Kada sam prvi put za nju čuo prošle godine, koja je bila i njezino prvo izdanje, naravno da sam se odmah registrirao, al ipak nakon nekog vremena razmišljanja stao na loptu. Prošle godine sam tek započeo sa brevet vožnjama, to su vožnje, ne utrke, od 200, 300, 400, 600, 1000 i više km, po zadanaj ruti, sa određenim kontrolnim točkama, i vremenskim limitom u kojem ih treba odvozit. Tako da sam ipak htio stepenicu po stepenicu, pa da vidimo di je granica. Granica se očito može pomicati, jer do hard cro utrke najviša distanca je bila 600 km.

Nekih posebnih priprema nije bilo, osim želje za gubitkom što više kilograma prije početka, tako da nakon odrađenih par breveta od 300, 400, i jednog 600 km u ovoj godini, i ne paženja na prehranu, ipak startam sa cca 104 kile, mislim da je to rekord, i bude još neko vrijeme :).

Ove godine sam kupio i prvi klasični cestovni bicikl, pa je trebalo neko vrijeme da se priviknem i na njega, da doradimo nedostake, koji su potrebni da bi se odvozile ovakve distance, posebno vezano uz moju kilažu su kotači. Tu je ekipa Instruktora odradila svoj posao, kao i puno puta do sada, hvala je premalo reći za to.

Sam start je bio na skoro krajnjem jugu Hrvatske, u mjestašcu Molunat, u kojeg stižem dan ranije u ranim jutarnjim satima, nakon cjelonoćne vožnje busom iz Samobora.U busu mi pravi društvo i Tomislav Barbić Barba, srednjoškolski kolega, i kolega po biciklu, koji je isto tako puno prošao njime po svijetu. Ovaj puta se našao u maloj ekipi organizatora, i pratio vozače sa kamerom u ruci ili dronom u zraku. Hvala na prijevozu iz Dubrovnika do Molunata, i podršci tijekom utrke, Mladenu Gačeši također :).

Startam u ponedjeljak 19.6. u 09:12, svaki vozač starta sa razmakom od 2 minute. To je to, sva napetost prestaje prvim okretom pedale, krećemo napokon. Starta nas 21, od toga dvije neustrašive žene koje su i prve koje su uspiješno završile Hard Cro.

Treba napomenuti osnovna pravila, ruta nije zadana, svaki vozač odabire sam svoju, uz mogućnost prelaska granice samo kod Neuma, i nesmije prelaziti vodene puteve trajektom ili skelom, i pridržavati se pravila ponašanja u prometu, nema brzih cesta, autoputa.

Isto tako, sve što je potrebno, vozač nosi sa sobom na biciklu, il nabavlja po putu, ali tamo gdje je dostupno svakom drugom natjecatelju. Što znači nema pratnje i pomoći od prijatelja.

Taktike nije bilo, samo probati završiti živ i zdrav u limitiranom vremenu od 110 sati, sa željom da bez spavanja odvozim do 1. kontrolne točke u Savudriji, cca 690 km. Tako sam i vozio u početku, lagano, sa stajanjima da poslikam predivne krajolike naše zemlje. Početak je ljeta, temperature već prelaze 35 stupnjeva, vrućina ubija. Do prvog zalaska sunca stižem u Sinj, sa manjim stajanjima za dotočiti tekućinu. Slijedi vožnja uz Peruču i spust u Knin malo prije ponoći, tankanje na benzinskoj koja jedina radi 00 - 24 i topli burek u obližnjoj pekari. Slijedi dugački uspon iz Knina prema Gračacu. Solo noćna vožnja u takvoj " divljini " daje mjesta za razmišljanje. Noći u Lici su hladne, temperatura se osjetno spušta, tako da je bilo potrebno u jednom trenutku stati i navući dugu odjeću. Spust u uspavani Gračac, vozim dalje, punim vodu na pipi uz cestu u Ričicama koja me drži do Gospića. I tamo stajem na benzinskoj, na koju malo kasnije dolazi i Drag  an, vozač s kojim se stalno izmjenjujem u poredku.

Nastavljam dalje..Otočac, pekara i birtija, i odlazak prema usponu na Vratnik, prije spusta u Senj. Uspijevam u prvih 24 sata odvoziti cca 500 km, što je bilo više od očekivanja. Dobro se osjećam, nema umora, grčeva, pospanosti. Slijedi grdi dio magistrale, promet i već poznata vrućina prema Rijeci. Gužva, semafori kroz Rijeku, stajanje u Matuljima i priprema na prvi uspon na Učku, a pravi zvizdan na nebu. Tamo susrećem Aresa Buršića, jednog od najboljih i najiskusnijih Hrvata što se tiče ovakvih vožnji, on nažalost odustaje zbog zdrastvenih problema. Uz njegovo bodrenje kreće uspon..dug..ubitačan..dug, al prolazim i to, spust, skretanje prema Lupoglavu, spust na Buzet, opet tankanje na benzinskoj.

Lagano dolinom Mirne do skretanja za Buje, i naravno opet uspon. Početak me izbacuje iz sedla, i moram stati nakratko sa strane, da posložim kockice u glavi. Ajmo dalje, još je malo do prve kontrole, i zasluženog planiranog odmora. Na putu do tamo me susreće ekipa u službenom snimateljskom kombiju, razgovor pomaže! :). To je to, polovica skoro odvaljena, spust u Savudriju,kao drugi u poretku, nakon 33 sata bez poštenog odmora. Kontrola odrađena, sendvič, tuširanje, i kratko spavanje, cca 3 sata. Dragan dolazi iza mene, popije čašu cole, i odlazi dalje, svaka čast.

Budim se oko 22:30 sam od sebe, alarm je bio nariktan za 23:00, pogledam se, živ sam, ne sanjam :) Želja je bila odradit Istru, uspon od Buzeta na Lupoglav i naravno najteži uspon, Učka sa istarske strane, po noći, bez pomoći sunca :).

Na putu nazad susrećem dio ostalih natjecatelja koji su iza mene, kratki razgovor, tapšanje i rastanak uz "nema predaje", jer nitko osim njih tih dana nije znao kako nam je.

Sam uspon ide super, uz par guranja bicikla na najstrmim dijelovima, na kraju sam odvozio najbrže od svih. Naime, on je bio jedan od dva izazova u utrci koji su se posebno nagrađivali, 53 minute, 4 manje od Janka ( Ian To :), što se nikako nisam nadao. Janko je posebna zvijer koja je završila cijelu utrku kao prvi sa vremenom 59:50, van svake konkurencije nas ostalih običnih smrtnika.

Slijedi spust prema Rijeci, gdje me susreću prve kapi kiše, ništa strašno, samo prolazno. Svitanje na usponu iz Rijeke prema Čavlima, i slijedi još jedan dugačak uspon na Gornje Jelenje, kojeg uspiješno završavam sa prvim zrakama sunca. Dobro je, pomisao da je najgore prošlo, osmjeh i idemo dalje. Delnice, benzinska, tankanje, slijedi već poznata randonneurska ruta prema Karlovcu, preko Vrbovskog. Tamo me dočkuje Dinko, i uz razgovor nastavlja me pratiti nekih cca 20- 30 km, naravno iza mene, jer ne smijem koristiti nikakvo zaleđe :). On je prvi od entuzijasta koji su pratili ovu utrku preko live gps stranice, gdje se moglo u svakom trnutku vidjeti gdje je tko od vozača, i dočekivali ih sa pozdravima i podrškom.

To je jedna od najljepših strana ove utrke koju sam ja doživio, kad te biciklistički as Matija Kvasina dočeka u Ježdovcu i sa svojim klincima poprati na biciklu, jednako kao i hrpa ostalih biciklista po gradovim nadalje. Uh, to daje snagu za dalje.

Prije toga, dulja stanka u Karlovcu, papanje u Mekiću, dolaze pozdravit Ino, Sanja i čovjek koji živi u zgradi preko puta, prati utrku, vidi da sam stao i dolazi stisnut ruku :) Vrućina ubija i dalje, prelazim prema Zagorju uz malo korekciju rute preko Zaprešića, pa prema Zaboku. Šiljo daje podršku, prvo nevrijeme nas sustiže pred Zabokom, i spas nalazimo u prvoj birtiji, malo razgovora, malo cole. Punim baterije, i krećem dalje. Slijedi još jedan "zanimljiv" uspon prema Lepoglavi, zadnji tako ozbiljan. Nadalje uglavnom ravnica prema Varaždinu, opet doček biciklista, fala ljudi.

Skretanje prema 2. kontrolnoj točki, toplicama Sv. Martin. Do tamo pokušavam sustići Dragana, al neide, stalno blizu. Uz par poštenih hupsera pred kraj, spuštam se na drugu kontrolu. Dragan je došao, okrenuo i krenuo dalje. Ja reko svaka čast, meni je zdravlje bitnije, pojeo, popio litru gemišta sa Marijanom, tuširanje i ponovno spavanje cca 3 sata. Za mene natjecateljski mod završava, samo lagano završiti zadnju ravničarsku dionicu od cca 320 km do Iloka. Buđenje u 01:00, spremanje i pokret. Uf, vožnja ostavlja posljedici na mojoj guzi, pa je sljedećih 100 km prava agonija pronaći poziciju na biciklu za normalno okretanje pedala. Nakon toga otupiš na bol, i kak bi Ares rekao, zamisli si da ti ostaje samo brevet od 200 km bez velikih uspona, lijepše zvuči :) Prava podravska, slavonska vrućina, sparina, po ravnim za psihu ubitačnim cestama počinje, prava borba. na pola puta shvatim da se iza mene približava Alen, i naravno opet se prebacujem u natjecateljski mod :). Kad smo stigli do ovdje, ajmo još malo stisnut, pa završit na postolju, kad su se karte tako posložile. Donji Miholjac, Valpovo, doček biciklista, stvarno puno znači. Tu biva i najteža borba u glavi. Stiže poruka Tomice," ne bije boj puška, već srce junačko ". Sve se kockice poslože i krećem dalje, stisnem zube i zapnem još jače. Borba sa semaforima i tračnicama kroz Osijek, ajde prošli i to...dionica prema Vukovaru, stalno tankanje vode po toj vrućini, tjera da u nedostatku benzinskih, dućana, birtija,  tražim istu kod ljudi u dvorištima :) Ulazak u Vukovar, poseban naboj, poseban. Moja bolja polovica, Sandra, sa kumovima i familijom pravi prvi doček u Sotinu, jao, suze teku na 100 metara od njih. Ali još nije gotovo, nema stajanja, još 30 km, još 3-4 poznata hupsera prema Iloku, još malo, još.

Na putu do tamo uviđam da me Alen ne može više stići, vrti se film cijelog puta po glavi, bem ti, uspio sam. Osmijeh ne silazi sa lica. Uz pratnju biciklista ulazim u Ilok i spust prema obali Dunava, i kraj. Doček u cilju, pun emocija, suze, poljubci. Janko sa hladnom karlovačkom, legenda. Svi čestitaju, ne vjerujem ni sam. Dobro je, živ sam, to je najbitnije.

Hvala svim prijateljima, familiji, znanim i neznanim, koji su me pratili, davali podršku, bar jednom pomislili na mene. Hvala ekipi iz organizacije koja se ubila da bi ovo omogučila.

Siniša, Ares, Robert, Ino, svojim randonneurskim savjetima olakšali ovu vožnju, hvala puno.

Obitwlji Pranjić na dočeku i smještaju u Vukovaru (nakon cilja, naravno) posebna hvala.

Ženi Sandri dižem lagano spomenik :)

Ližem rane i idemo dalje, jači i pametniji...

Zvonimir, 28.06.2017.

Tehnički podaci: Zvonimir je odvozio 1425 km za 80:00 sati. Utrku je završilo 15 od 21 natjecatelja.

Ukupni rezultati na: http://hardcro.com/

Foto: Rich Griffiths, HARD CRO - Ultra Race