Sa zadovoljstvom i velikim ponosom možemo objaviti da za natjecateljsku sezonu 2010. imamo licenciran rekordan broj natjecatelja, točnije nas 30 (www.hbs.hr). Puno je tu detalja koji nas vesele. Biti će jako zanimljivo vidjeti borbu u kategoriji veterana između nekih već starih, iskusnih vukova (T.B.; op.a.) i još neoženjenih veterana (Z.K.; op.a.). Zatim, veseli nas povratak naše donedavno najveće zvijezde u Elite kategoriju. Kaže da je spreman pokazati Filipu da još nije za otpis... Filip ulazi u sezonu sa velikim očekivanjima i radom sa novim trenerom. Drago nam je da se možemo pohvaliti i jednim transferom iz susjednih prijateljskih klubova (A.D.; op.a.) te jednim povratkom u naše redove nakon prošlosezonskog izbivanja (B.T.; op.a.).

Međutim, više od svega, veseli nas slijedeće: 4 kadeta i 6 početnika! Mlade nade, neki od njih već sada pokazuju veliki potencijal, nekima je ovo tek prva sezona... Ali sigurni smo da iz svega toga može izaći samo nešto jako dobro i da ćemo u budućnosti uz Filipa imati još nekoliko vrhunskih sportaša u klubu.

Nas pravih rekreativaca je sve manje, ali tako je i prirodno, jer manje nas je samo zato što mnogi polako prelaze u natjecateljske vode...

Znam da nije biciklistička vijest, ali je ipak vijest. Ovog vikenda, 16. i 17. siječnja 2009. godine skupina Šišmiša odlučila je poći na Kredaricu (planinarski dom ispod Triglava, 2514 m.n.m.) u Julijskim Alpama (SLO).

Izlet je vodio naš najiskusniji aktivni član – Tomica Bošnjak. Uz njega na izlet su išli i njegova gospođa Lili, Vladimir Letina, Dimnjaković Domagoj, Zvonimir Knežević, Davor Svečnjak i ja (Luka Čanak ). Još su nam društvo radili Nikola Tot i Neven, koji inače nisu biciklisti. Uspon do doma na Kredarici bio je predivan, iako meni neobično težak. Do Pastirske kolibe (1763 m.n.m.) oblaci, a nakon toga – nagrada za sve muke (i one od zadnjeg izleta kada nismo uspjeli doći do doma zbog lošeg vremena) – sunčano vrijeme, predivni pogledi, staza kao da se ide po stepenicama... Savršeno.

Po dolasku u dom, nakon odmora, pokoje pive i soka, Tomica kaže: ''Ujutro je prognoza za snijeg, idemo na vrh večeras?''. Svi smo se malo čudno pogledali jer osim Tomice, Nevena i Nikole još nitko nije bio na vrhu Triglava po zimi, a pogotovo ne po noći.

Samo da se sve skupa bolje razumije (za one koji ovo čitaju, a inače nisu planinari) treba reći ovo: u principu, do doma na Kredarici po zimi može doći svaki imalo iskusniji planinar sa dobrom kondicijom. Na vrh Triglava po zimi idu samo najiskusniji koji ponekad, kada su uvijeti dobri, sa sobom povedu neke novake za koje smatraju da to mogu, uz njihovu pratnju i pomoć, napraviti.

Nakon dogovora i još malo odmora odlučili smo da idemo. Svi osim Davora i Domagoja. Davor nije imao opremu, a Domagoju se nije dalo – otišel je spat! Krenuli smo oko 20.30 h. Kaže majstor Tomica da su uvijeti bili savršeni. Hladno, tvrdi snijeg, ponegdje i led odlično su držali cepine i dereze, naš jedini oslonac nad velikim provalijama ispod nas. Nakon savladavanja svih strmina, mnoge i do 80° (stupnjeva, ne posto – dakle, gotovo okomito) te uskih (40ak cm) stazica preko grebena došli smo na vrh (2864 m.n.m.). Slikati se, nažalost, uspio jedino Vlado jer je Nikolin fotić zakazao zbog hladnoće. Nakon toga slijedio je silazak, uvijek puno teži i opasniji nego uspon. Ipak, svi smo sretno i bez većih problema sišli u dom oko 01.30 h u noći. Tomica kaže – sporo. Mi kažemo – za prvi put, po zimi, po noći: FENOMENALNO!

Na samom usponu i silasku, srećom, nitko nije imao nikakvih problema (Tomica je vikao na Lili – on kaže da nije, ali čulo se do Kranjske gore ). Meni su se malo smrznuli prsti – međutim, bilo je savršeno. Zvone nam je ožednio jer je previše puhalo na vrhu da bi popio Laško pivo koje si je donesal na vrh, ali nema veze...

Iako je bila noć pogled je bio sjajan. Oblaci ispod kojih su kao neka svjetla iz bajke svjetlili veći gradovi, svjetla udaljenih skijališta (Krvavec) koja su bila iznad oblaka, zvijezde... Neprocjenjivo! Cijelim putem uopće nisam razmišljao o provalijama koje su bile ispod nas. Drugačije ne bi ni išlo i jako mi je drago da sam u tome uspio pošto mi je prvi put da sam bio na tako ekstremnom mjestu. Moram priznati da mi je u tome uvelike vjerovatno pomogao i mrak, iako, svi smo bili svjesni što je ispod nas. Danas, dva dana poslije, kada čiste glave razmislim da smo stajali iznad nekoliko stotina metara dubokih ponora samo na prednjim zubima dereza i vrhu cepina zabijenom u led, malo se zamislim. Ali, ostaje samo ponos, sreća i želja da se ide dalje, po nova iskustva. Ovo je jedno od najboljih u mom životu, svakako.

Za kraj hvala Tomici i Nikoli što su imali hrabrosti voditi nas gore, hvala Davoru koji se brinuo za nas i dočekao nas u domu u 1.30 h te hvala Domagoju koji je od silne brige zaspao i nije ni znao kad smo došli nazad u dom . Znao je on da mi to možemo!