Piccola storia de grande amore..
(Male priče o velikoj ljubavi..)
Sletio sam na aerodrom u Čitluku
Rekli su mi: “Tu ćeš vidjet gospu Mariju”
Ime mi je Đovani, a zemlja Italija
Vodoinstalater sam solidnih primanja….
Riječi ove pjesme orile su se velikim dijelom Italije prošlog tjedna (16.-22.08.2024.). Sigurno je bilo začuđenih ljudi uz cestu, kojima ništa nije bilo jasno. Nekako mi je bila ušla u glavu prvog dana, i nije izlazila sljedećih pet.
1001 Miglia, koju je zamislio Fermo Rigamonti, rođena je 2006. godine iz volje i želje da se stvori biciklistički događaj koji prelazi Bel Paese (prekrasnu zemlju), angažirajući bicikliste u velikim fizičkim naporima, ali uzvraćajući im otkrićem prirodnih i jedinstvenih arhitektonskih čuda. Tijekom jednog desetljeća održano je 6 izdanja; 1001 Miglia je tako eksponencijalno narasla, stekavši međunarodnu slavu i prestiž i zabilježivši u posljednjem ovogodišnjem izdanju oko 450 biciklista iz 47 zemalja svijeta. Prepoznatljivi element koji privlači zanimanje randonéea iz cijelog svijeta – sastoji se u valorizaciji sporednih cesta i talijanskog turističkog nasljeđa.Dugo godina je slovio za najduži i najekstremniji biciklistički randonée na starom kontinentu. Biciklisti će naići na “Strade di Coppi” u Castellania i spustiti se prema Ligurskom moru uživajući u prekrasnom krajoliku CINQUE TERRE. Idući Apuanskim alpama pod nazivom “Michelangelovi mramori” ući će u Toskanu susrećući se s tornjevima SAN GIMIGNANO, tvrđavom MONTERIGGIONI, SIENA – gradom Palia – i CRETE SENESI, a zatim stižu u Lazio do jezera BOLSENA . Uzlazeći u Umbriju i zaobilazeći jezero TRASIMENO, ponovno će proći Toskanu gdje će naići na CORTONU, šumu VALLOMBROSA i trkalište MUGELLO. Prelazeći ceste Emilia Romagne naići će na LUGO – grad pilota Baracca – i uz rijeku PO’ ići će njezinom nizinom kako bi ponovno stigli do PARABIAGA. Etape s visinskim zabavama smještene su u prvih 1000 km, ostavljajući blaži povratak prema cilju (ali ne i lakši). Posljednjih 400 km su zapravo potpuno ravne i praćene hladnim tokom vode najduže rijeke u Italiji.
Ponovni pokušaj starta ove godine je uspio, bio sam prijavljen i na zadnjem izdanju prije 4 godine, koji je bio pomaknut na 2021. zbog već zaboravljene pandemije. A onda sam odustao zbog obiteljskih obveza.
Probat ću ubrzati kratki sadržaj, da ne gutim previše ;). Za lakše praćenje priče evo link vožnje na Stravi, uz fotografije :
https://www.strava.com/activities/12217424424
Sam start se odvijao u petak 16.08., u prijepodnevnim satima odradili smo podjelu startnih paketa, a startevi su krenuli od 17 sati, svakih 15 minuta po 20 biciklista. Ja sam startao u 18:50. U sam Parabagio (inače grad prijatelj Samobora) stižemo dan prije Ivana i ja, Ares i Darko stižu kasnije navečer. Dama i tri mušketira što se tiče Randonneurs Croatie.
- DAN PRVI..A I NOĆ
Starta puno manje ljudi nego na PBPu, ali još uvijek je to poseban događaj sa dobrom organizacijom. Sam početak je puno intimniji jer nema rijeke biciklista i crvenih svjetala po cesti, jer već ubrzo ostaneš sam, osim ako nemaš dogovorenu vožnju u grupi. Ali opet konstantno susrećeš sudionike na cesti.
Ja sam nakon nekih 10 km od starta, još uvijek se nalazeći u udaljenom predgrađu Milana, doživio brzi elektrošok. Ulazeći u veći kružni tok, samo mi je propala lijeva kurbla kod pritiska. Brzo se izvlačim sa ceste, snimam stanje, kurbla se izvukla centimetar od centra osovine i zamakla nekih 30°. Reko, ne vjerujem. Slikam, šaljem jockeru „zovi publiku“. Tomica me navodi što bi trebalo napraviti, sve super, samo da imam alat za odšarafiti plastični zvjezdasti čep. Uglavnom, povlačim se par kilometara prema gradu gdje mi internet kaže da postoji bike servis i dućan (naravno, bio je tu koju godinu ranije). Opcija je bila nekako sa jednom nogom odveslat nazad na start, pa tamo tražiti tehničku pomoć, ali nakon par dubokih udaha, i pomoći lokalnog frizera i dostavljača hrane, uspijevamo složiti taktiku kako da odšarafimo taj plastični čep, a da ne pukne, izvadimo kurblu, ponovno je namjestimo, zašarafimo isti taj čep, i na kraju ona dva imbus šarafa na njoj. Kaže Tomica „nemoj jako tiskati sad“, reko „neću, imam samo 1600 km i 15-16000 m visinaca za odvozit “. Za pogon se više nije čulo do kraja vožnje, samo sam provjeravao zategnutost šarafa jednom dnevno, držali su se fejst.
Nakon početne zanimacije na koju sam potrošio neplaniranih skoro sat vremena, nastavljam dalje. Plan, koji je sastavljan tjednima prije, je bio da vozim cijelu prvu noć i drugi dan do večeri. Nekih 490 km do kontrolne točke br. 5 u Pontederi. Hvatam ritam, i dosta biciklista ispred mene. Prva etapa je uglavnom ravničarska za zadnjim usponom u grad Fausta Coppia, Castellaniu i KT 1. Stižem oko ponoći, kratki predah uz lubenice i uzimanje vode. Odmah nastavljam dalje, mirne i prazne ceste, samo biciklisti. Usponom kanjonom rijeke Scrivie stižemo na sljedeću kontrolu u Casella Ligure, tu je već više biciklista na odmoru, kuha se pašta, ispija čaj, kava, voće. Kratki razgovor sa ekipom iz BiH, lijepe želje za nastavak puta. Nastavljam u dobro uhvaćenom ritmu. Ruta vodi dalje usponom na 700 mnv prijevoj, sad smo već u blizini Genovskog zaljeva, takva je klima, morska. Na spustu oko 4 ujutro na ulazu u gradić Terrarossa Colombo nailazim na Ivanu, i bajk u baš nepopularnom izdanju, sa skinutim zadnjim kotačem. Združeno mijenjamo zračnicu, dok nas sa udaljenosti od 30tak metara znatiželjno promatraju, prvo oveći vepar, a potom i lijepi jelen. Ona još lagano nastavlja spremati stvari, ja nastavljam dalje. Konstantni lagani spust nas dovodi do mora, i prvog grada na obali, Chiavari. Tu sam u nekim ludim planovima imao želju se okupati u moru, čak sam i našao plažu sa tušem, ali budući da je još uvijek bio mrak, dosta veliki valovi su bili, rekoh da ne `čačkam mečku`. Obilazimo par gradova uz Ligursko more, ekipa iz noćnog života taman završava smjenu i odlazi na odmor, za razliku od nas. Slijedi još jedan cijeli dan vožnje. Od obale se odmičemo jednim od mnogih 10 km dugačkih uspona tog dana, prema 3. KT. Lagano sviće, pogled na more i litice prema njemu.
Već me lagano hvata glad, u nadi da ću je zadovoljiti na KT. Ali bilo je samo voća, lonci za kuhanje pašte tek su se zagrijavali. Zagrijavalo se i sunce, rekoh „idemo dalje“. U prekrasnom gradiću na obali, Levanto, puni su kafići biciklista, ispija se kava, jedu sve vrste slanih i slatkih peciva. Moj prvi veći predah, javljanje obitelji, opet me vuče plaža, al stvarno valovi preko 2 metra. Kreće još jedan 10 km dugačak uspon (cca 600 visinaca), ovaj puno znojniji, klima prava morska, borovi, cvrčci se već raspjevali. Opet pogledi na litice i more (popularnu Cinque Terre), lokalne ceste, uske, bez puno prometa, prolaze kroz male gradiće u brdu. Prekrasno, teško i prekrasno… Ime mi je Đovani, a zemlja Italija … . Slijedio je spust u zadnji grad na obali mora, La Spezia, lučki grad, velik. Kratka okrepa u hladu, komentari sa ekipom u prolazu, umor nakon provežene noći svima je vidljiv na licu, ali nas krasi zadnji osmijeh i mig uz želju za srećom na cesti . Uz rijeke Magru i Torrente Aulella, izlazim iz grada, i kreće dugački uspon prema Apuanskim Alpama i Toskani. Priroda sve ljepša i ljepša, nakon prijevoja na 780 mnv, nagrada spust uz jezerce Lago di Gramolazzo prema 4. KT. Tu su već krenuli i prvi pljuskovi, izmjena kiše i sunca, vlage. Ništa strašno, samo treba biti oprezan na cesti zbog isprane prljavštine nakon prve ljetne kiše, ceste su na nekim dijelovima su stvarno znale biti bijele od pjene. Znam da mi je na kontroli bila prva mala psihološka kriza, ali je smirujem sa klopom i dvije pive. Reokupacija, opet kiša, i kretanje na zadnju dionicu za taj dan od 115 km, ali sa još jednim poštenim 15 km usponom na sredini. Do tamo se uglavnom spuštamo uz rijeku Serchie i mala jezerca (više ne moram naglašavat ljepotu krajolika). Na usponu srećem jednog starijeg Talijana, sa biciklom u položaju bez zadnjeg kotača. Stajem mu pomoći zamijeniti zračnicu, sad već umor čini ljude bespomoćnima kod stvari koje bi odmorni odradili u roku 5 minuta. (njega sam sretao dosta sljedeća dva dana, i svaki put bi bio jako zahvalan na pomoći, to je ono što povezuje potpune strance na ovakvim vožnjama). Nakon još jednog prijevoja na 750 mnv, lakše se diše znajući da slijedi spust i lagana ravnica prema 5.KT. i prvom spavancu. Usput prolazimo i kroz Collodi, grad Pinocchia. Nakon 490 km slijećem u Pontederu (10tak km istočnije od Pise), inače rodni grad Piaggio – Vespa brenda. Budući da je već noć pala, ne idem na KT. nego skrećem prema rezerviranoj sobi. Uf, sve je lakše uz tuš i mekani krevet. Prvi dio plana je uspio.
- DAN DRUGI..
Ujutro „mam se druga slika kaže“ ( inače sam svaki sljedeći dan uspio odraditi 22:00 – 05:00 odmor u privatnom smještaju). Krećem prema par km udaljenoj KT. odraditi brzi doručak, još je mrak, ali već me dočekala lagana kišica, koja me pratila par sati. Kreće tura po Toskani, i konstantna izmjena uspona od 1-3 km sa jednim „poštenim“ 10 km dugim usponom. Nakon svitanja tek postajem svjestan okruženja, Toskana sa filmova i slika. Što dalje idem, to je prekrasnije. Jutarnju kavu (opet uživancija u pravom smislu talijanskog espressa i raznih vrsta cornetta) obavljam u gradiću Lajatico (rodni grad Andrea Bocellia). Spuštajući se uz njegov prekrasni „Teatro del Silenzio“ ulazimo na dionicu „Strade Bianca“ (ne one popularne sa Gira). Spomenuta kiša je taman spustila prašinu, a opet nije bila blatnjava. Oprezno, da ne bušim gumu, odrađujem i taj dio. Sve je prepuno maslinika i vinograda (popularnog Chiantia), a na kraju jednog od „bezbroj“ uspona tog dana u prelijepom gradiću San Gimignano, bila je i prva skrivena kontrola ( od ukupno 4 na ruti). Sunce se izmjenjivalo sa oblacima, ceste su bile suhe, a prekrasni kontrolirani spustevi voženi preko 60 km/h osjećajem kao da lebdiš po maslacu. Tu i tamo sam ih prekidao, da opalim po koju fotku, jednostavno prekrasno. Pred kraj dionicu prolazimo tik uz Sienu. Na 6 KT. bio je prvi „drop bag“ u kojem sam imao zamjenski komplet dresa, vrećice izotonika i energetskih pločica. Slijedi tuširanje, presvlačenje, okrjepa (masa hladnih lubenica i grožđa, pašta). Kao gospon čovjek nastavljam dalje na jednu „kraću“ 60 km dionicu, ali opet ispresjecanu konstantnim usponima i spustevima, prolazeći kroz malene povijesne gradiće i Val d’Orcia. Sljedeću dionicu sam prekinuo nakon 2/3 u prekrasnom gradiću Pitigliano (zvan i mali Jeruzalem, pod zaštitom UNESCOa) do kojeg je vodio prolaz kroz grad Sorano (poznate terme i grad tartufa).
Ta dva gradića smještena na strmim liticama okružena zidinama, po noći osvjetljena, ostavila su poseban utisak na mene. Ceste između njih su uklesane dionice, sa strmim usponim i spustevima. Tu prvi put susrećem napola „žive“ bicikliste koji pokušavaju ne zaspati na takvim opasnim spustevima, nije baš neki prizor. Uvjeravamo ih da stanu malo i odmore. Ja se povlačim u rezerviranu sobu, na zasluženi odmor. Plan je i dalje ostvaren.
- DAN TREĆI..
U novom „radnom“ danu, dok cijeli gradić spava, nastavljam još jedan 10 km dug uspon, taman za zagrijavanje. Slijedi spust uz svitanje i prelijepi pogled na Lago di Bolsena (najveće vulkansko jezero u Europi). U istoimenom gradu je i 9. KT. Obavljam doručak, odmoran za razliku od većine kolega na kontroli koji su „ubili oko“ na tvrdoj podlozi. Slijedila je još jedna od zahtjevnih dionica. Odmah još jedan 10 km uspon, ali sa prekrasnim pogledima na jezero i okruženje. Na spustu se prolazi u blizini gradića Orvieto (smješten na vulkanskoj litici i poznat po svojoj katedrali, i mreži nevjerojatnih špilja i tunela ispod sebe). Tu napuštamo Toskanu i ulazimo u Umbriu. Pa opet jedan 20tak km dugi uspon preko Monte Peglia (837 mnv) sa kojeg je pucao prekrasan pogled na Apeninski lanac. Prolazi se kroz prelijepu šumu turskog hrasta i bora, a na spustu sve puno maslenika i vinograda (opet ih prekidam da bi opalio fotke).
Spuštamo se i uz obalu jezera Trasimeno obavljamo još jednu skrivenu kontrolu u gradiću Passignanno sul Trasimeno gdje sad već visoku temperaturu gasim uz jedan odlični gelato. Ubrzo stižem i na 10. KT., okrjepa, mazanje kremom za sunčanje, i gibamo dalje, slijedi zadnja dionica do večeri i odmoru. Nakon dva „kraća uspona“ brdima punim maslenika, slijedi relativno nizinski završetak. Presjecamo rijeku Arno u mjestu Ponte Buriano (poznatom po mostu iz 1277., koji je i na slici Mona Lisa by Leonardo da Vinci J). Na 11. KT. je drugi „drop bag“, mijenjam dres, obavljam večeru i odlazim prema rezerviranom smještaju za noć. Nalazi se u blizini Petrapina, taman na polovici velikog uspona od preko 20tak km. Tako da je to i taktički odrađeno da ga razbijem na dva dana, u sumrak i svitanje. Prezadovoljan, na odmor stižem prije 21:00, još jedan težak, ali prekrasan, visinski dan je gotov .
- DAN ČETVRTI..
Novi dan krećem još u mrklom mraku dovršiti jučerašnji započet uspon. Penjemo se u Saltino (1000 mnv), sve je još mirno, samo poneki kolega biciklista. Slijedi 10 km po vrhu nacionalnog rezervata Vallombrosa, sama šuma, svitanje, mir, poseban osjećaj, i spust prema 12. KT u Dicomanu (u blizini Firenze). Slijedila je zadnja izazovna dionica od 50 km sa 1000 m visinaca. Uspon preko nacionalnog parka Casentinesi, Monte Falterona i Campiglia. Apeninski razvod između pokrajina Romagne i Toskana. Lijepi 15tak km uspon sa prosjek 6-9 % nagibom. Prato all` Albero (1036 mnv) dobro prolazi ali slijedeći Passo della Sambuca (1080 mnv) je u oblaku i kišici, mokra cesta, otežava jako zahtjevan spust prema 13. KT. u Palace Senio. Ali znajući da je glavnina uspona na ruti odrađena, daje ipak neki olakšavajući osjećaj. Nakon duplog esspresa, cornetta…krećem dalje. Kraća spuštajuća i ravna etapa uz rijeku Senio i okolne ogromne nasade voća završava u Lugou 14. KT. Hrana je super, baš za punjenje zaliha. Kreću „ravne“ dionice, prolazimo kroz deltu rijeke Po, sve puno nasada voća. Kanali za navodnjavanje dolaze do izražaja, stvarno impresivan sustav. Iako ravno, cesta je dosta loše kvalitete, što baš i ne pomaže već malo osjetljivoj stražnjici. Sljedeća 95 km dionica slična, ravnica, lošije ceste, vrućina. Uglavnom poljoprivreda i manji gradići, dionica za „odraditi“. Krećem u zadnju dionicu za ovaj dan, prije zasluženog odmora, sve je već lakše, jer znam da sam pri kraju, još „samo“ 300tinjak km. Nakon grada Bondena, ušćem rijeke Panaro stižemo na nasip rijeke Po. Slijedi ruta po EuroVelo2 dionici, uglavnom po nasipu rijeke Po, koja nije samo za bicikle, već i za lokalni motorni promet, ali uglavnom rijedak. Ja dan završavam par kilometra prije 15. KT. u gradiću Revere. Ponovno stižem u planirano vrijeme na zasluženi odmor.
- DAN ZADNJI…
Zadnji dan, cca 295 kilometara za kraj, uhodan start u 05:00, do par kilometara udaljene 15. KT u Pieve di Coriano. Brzi doručak, i nastavljam dalje u svitanje, ponovno po nasipu rijeke Po po EuroVelo 2 dionici. S koje silazimo po ravnicama i nepreglednim obrađenim poljima ispresijecanim mrežom kanala za navodnjavanje. Prvi dan bez oblačka na nebu, generira visoke temperature, samim time i češća stajanja za osvježavanje hladnim napicima i sladoledom. Predzadnja dionica završava u Fombiu, prekrasnom Scotti Douglas dvorcu. Okrjepa, kraći odmor i pokret u zadnju 123 km dugu nizinsku dionicu. Nakon 50tak km stižemo u grad Paviu, sa prekrasnim drvenim mostom iz 12. stoljeća preko rijeke Ticino. U Zerbolu zadnja skrivena kontrola, slastičarnica, veeliki gelato slijedi za snižavanje radne temperature. Nakon nje skrećemo na biciklističke staze uz kanale za navodnjavanje, koje par puta iskorištavam za hlađenje stopala.
Zadnjih 20tak kilometara je po sigurnim biciklističkim stazama okolice Milana, koje nas ponovno dovode do Parabagia, cilja. Završavam, taman u sumrak, poslije 21:00, sa velikim osmijehom na licu i olakšanjem, da sam živ i zdrav završio ovu prekrasnu „pustolovinu“. Kraće druženje sa biciklistima uz večeru, sami umorni osmjesi. Odlazak na zadnje noćenje u hotel.
Drugi dan, nakon produženog odmora, ponovno se vraćam na cilj, dok čekam Ivanu da završi (nažalost ne u time limitu, ali zasluženo finišira), družim se sa biciklistima i organizatorima. Darko i Ares su uspješno završili nekih 18 sati prije mene. Bravo dečki !
Lagano spremanje stvari i bicikala u auto, slijedi još samo vožnja auta 650 km do doma.
Dok ovo pišem, gledam slike, prisjećam se detalja, zvukova, mirisa. Stvarno prekrasna i zahtjevna vožnja, ali prezadovoljan kako sam odvozio, po planu spavanja, odmoran na kraju. Naravno, stopala i stražnjica, morali su odraditi dio regeneracije.
Svakako se želim jednog dana vratiti i ponoviti ovo.
Hvala Ivani na druženju i prijevozu. Hvala Darku i Aresu na savjetima.
Hvala mojim curama na podršci i razumijevanju. Volim Vas..
Hvala svima na podršci tijekom breveta.
VELIKO hvala Instruktor teamu na tehničkoj i moralnoj podršci svih ovih godina.
Idemo dalje, u nova istraživanja puteva i avanture…čitamo se , a možda se i pridružite na cesti..
Organizator je pustio službeni filmić, pa da malo ove riječi pretočite i u pokretne slike… https://www.youtube.com/watch?v=_iAHc4S6N-o
Sa štovanjem,
Zvonimir
