Piccola storia de grande amore vol. 2
Pjesma se nastavila i ove godine, u obliku epskog spjeva. U samim pripremama i hrpom obavijesti koje smo dobivali od organizatora prije starta, bio je i jedan sa lijepim opisom breveta na osamdesetak stranica, u kojem su bili i citati iz Dante Alighierieve „Božanstvene komedije“ (Commedia divina). Tada sam si mislio, čemu to, ali tijekom drugog dana vožnje, a pogotovo pred ciljem, shvatio sam skriveno značenje, ili sam bar ja to tako doživio. Taj centralni epski spjev talijanske književnosti sastoji se od tri dijela, Pakla (Infereno), Čistilišta (Purgatorio) i Raja (Paradiso). Sada sa odmakom par tjedana od vožnje, mogu reći, da je bilo upravo tako. Najvažnije, raj je bio na kraju.
Ovaj se sastojao od 1200 kilometara po Toskani, sa 15500 metara uspona. I sve to u vremenskom ograničenju od 95 sati i 12 minuta. 999 Tuscany je dio randonneurskog izazova „Italy Grand Tour“ koji sadrži nekoliko prestižnih breveta dužih od 1200 km, kojima se obiđe veći dio Italije. Prošle sam godine tako odvozio 1001 Miglia Italia, 1600 km po središnjoj Italiji, čiji je jedan manji dio prolazio i kroz Toskanu. Tada je bio tek predstavljen ovaj brevet, bila je to ljubav na prvi pogled, i stavka na ovogodišnjem popisu većih vožnji.
Od 340 prijavljenih sudionika iz 27 zemalja, krenulo je njih 290, uspješno završilo 205. Četvorica Hrvata imala su čast startati i uspješno završiti. Darko Fojs, Matija Petrović, Silvijo Halić-Palić i ja. Dino Bucić nas je vozio i pratio po ruti sa kombijem.
Start i cilj je bio u parku prirode San Rossore, nekoliko kilometara od svjetski poznatog kosog tornja u Pisi. Bilo je 16 kontrolnih i 2 skrivene točke na ruti. Sve su nudile jelo i piće, a njih desetak mogućnost tuširanja i kratkog odmora na strunjačama. Kroz Ponte d`Arbia se prolazilo dva puta uz mogućnost korištenja stvari iz „drop baga“ ostavljenih na startu.
Startalo se u grupama po 30 biciklista svakih 5 minuta da se izbjegne veća gužva na cestama u početku. Naš start je bio u 17:05, što je značilo vožnju cijelu prvu noć i drugi dan. Ja sam imao svoju već provjerenu taktiku spavanju u privatnom iznamljenom prostoru. Uz nešto veće muke, nego što sam mislio, uspijevam završiti prvu dionicu od 485 kilometara, ali sa 8000 metara penjanja, taman malo iza 22:00 drugi dan, nakon 31 sata neprekidne vožnje, naravno uz kraća stajanja na kontrolnim točkama.
Kroz predgrađa Pise i Lucce prolazimo kraj jezera Massaciuccoli i uzvodno pored rijeka Serchio (prvo slikanje poznatog Ponte del Diavolo), i Lima (do 2006. godine najduži pješački samonosivi most, Ferriere), penjemo se prema planini Pistoiese, gdje se nalazi 1. kontrolna točka u gradiću San Marcello Pistoiese. Kratko stajanje i nadopuna tekućine, prelazak na noćni mode i krećem dalje. Sad već prolazimo Toskansko – Emilanskim Apeninima i kreće gore-dole način vožnje. Imamo za zagrijavanje Passo dello Oppio (816m), Passo dello Zanchetto (867m) i Valico della Crocetta (818m). Blizina Apuanskih alpi, i vožnja uz jezera Lago di Suvianna i Lago di Bilancino daje poseban čar raznolikosti terena. Na 2. KT u gradu Cavallina je prvo duže stajanje sa jelom i pićem nakon 7 i pol sati vožnje (još samo par sati za pregurati noć do prvih jutarnjih zraka).
Nastavak nudi lagani 12 kilometarni uspon preko Vetta Le Croci, prolazimo uz nekoliko poznatih imanja i vila obitelji Medici i uz rimski teatar di Fiesole, pogledom na prekrasan u noći osvijetljen grad Florence (Firenca). Budući da prolazimo oko 4 sata ujutro, taman izbjegavamo gradsku gužvu na cestama, ali uživamo u čarima drevnog grada pogledom sa Piazzale Michelangelo. Nastavljamo usponom kroz Val di Pesa, prepunog vinograda i maslinika. 3. KT u Cebaiai nije bila još u potpunosti otvorena kad sam ja došao, taman prije svitanja, tako da odlučujem odmah nastaviti dalje. Slijedi kraća dionica prema San Gimignanu, poznatom srednjovjekovnom gradu sa svojim zidinama pod UNECOvom zaštitom. Ceste vode prekrasnim brežuljcima već spomenutih vinograda i maslinika, ali upotpunjeno sa posebnim čarom izlaska sunca.
Tu je 4. KT na 270 kilometru, stižem malo prije 8 ujutro, sa dobrom ponudom jela i pića, gdje srećem Darka i Matiju. Svi su uspješno provozali noć. Komentiram sam sebi, kako me do zasluženog prvog spavanja dijeli samo brevet od 200 kilometara (pih, sa startom malo iza 8, pa to je milina, odlično prolazno vrijeme). Ali, naravno, drugi dan je nosio svoje :). Slijedila je još jedna teška dionica, ali ovaj puta sa jakim suncem od jutra, sa preko desetak „kraćih“ uspona i isto tako prekrasnih spusteva, bez ravnih dionica. Toskana kao iz filmova i fotografija. Na 330 kilometru, nakon jednog od tih uspona, u srednjovjekovnom gradiću Radicondoli, bila je i prva skrivena kontrolna točka.
Imali smo i tri „Strada Bianca“ dionice ukupne dužine desetak kilometara. Posljednja je bila po legendarnoj L`Eroici s pogledom na još jedan prekrasan grad Siennu, u okruženju Val d´Orcia, poznatih vinograda chiantia. Uspijevam ih uspješno proći, bez bušenja guma, miješajući osjećaje umora i očaranošću krajolikom. Bez toga, to ne bilo to :).
Na 400. kilometru u Ponte D`Arbiai slijedila je 6. KT i prvi „drop bag“. Većina biciklista ga je iskoristila za tuširanje i odmor u sportskoj dvorani, ali ja sam samo hranu i piće, popričao sa dečkima, i nastavio dalje, slijedilo je još „samo“ 80tak km do mog smještaja. Ali naravno još jedna u nizu „crvenih“ dionica sa preko 1500 metara visinaca. Zadnjim atomima snage, u sumrak, savladavam posljednji 10 kilometarni uspon prema Monteluco prijevoju na 796 mnv. Večera, i spust prema gradiću Bucine, gdje mi je smještaj, tuš i krevet (6 sati sna bez da sam se pomakao :)) me regeneriraju. U svitanje krećem dalje, kao „nov“. Prolazimo u blizini grada Arezzo, slijedi prekrasan uspon prema prijevoju Crocina (671 mnv) za zagrijavanje, a onda prije doručka, 20 kilometarni uspon prema poznatom Franjevačkom samostanu i svetištu La Verna (1141 mnv) iz 13. stoljeća, u središtu Apenina na planini Penna. Tu je bila 7. KT, regeneracija i doručak, i nastavak sa laganijom dionicom i spustom za Ponte Buriano i rijeci Arno. Kroz Caprese Michelangelo (rodno mjesto poznatog umjetnika) preko nekoliko starorimskih mostova (jedan je sa poznate slike Mona Lisa). Dan prolazi u laganijem ritmu pitomije Toskane, prolazimo uz poznate kamenolome travertine (od kojega je napravljena i komemorativna medalja za finišere breveta) u blizini termalnih toplica Serre di Rapolano prema ponovnoj Ponte d`Arbia i 10 KT. Slijedi završnih 50 km kroz Val d`Orcia i usponom prema gradu Montalciano i Passo sel Lume Spento (632 mnv.) sa kojih puca prekrasan pogled po poznatoj dolini sa svih strana, taman u sumrak :).
Dan završava nakon 260 km i 3800 visinaca, na 11. KT. u gradiću Sasso d`Ombrone. Nakon večere, iza 21:00 sat, nekoliko stotina metara od kontrole, bilo mi je slijedeće odmorište, kojeg na kraju uspijevaju iskoristiti i Dino, Matija i Silvijo. Dino je stigao ranije, pripremio sobe, napunio frižider. Ja uspijevam ujutro ne čuti alarm na mobu, pa sam čak prespavao nekih 45 minuta. Dečki su već bili otišli, osim Dine, koji ostaje maksimalno iskoristiti apartman za odmor, lagano nas stigne sa kombijem :).
Friški, nastavljam dalje, naravno, za doručak još jedna od „crvenih“ dionica, (organizator ih je tako označio po težini). U svitanje jedan 16 km uspon po Monte Amiati, prekrasan, okupan jutarnjim suncem, a u dolina prekrivena maglom.
Mimoilazim ostale bicikliste, umorne. Uz divlje grmove sa žutim cvjetovima, i jakim primamljivim mirisom, koji očito cvatu u rano ljeto, jer ih se ne sjećam od prošle godine kad sam u 8. mjesecu prolazio na 1001 Migliai. Oni nas prate cijelim putem, evo i sad ih osjećam dok pišem ovo :). Na usponu sustižem Silvija, pa na njegovom kraju, u gradiću Stribugliano, stajemo na prvu jutarnju kavu. Dobro je, osmijeh je tu.. Slijedio je prelijepi spust, ali nažalost, na njemu susrećemo vozila hitne pomoći koja kupe jednog biciklistu, nije baš izgledalo lijepo, uf. Pred kraj dionice, kod Saturnie, i Cascate del Molino, skrećem sa rute da bi namočio noge u prirodnim bazenima termalne vode izrezbarenim u travertine kamenu, prekrasno.
Dobar doručak na 12. KT u Pomonteu, susret sa ostalim dečkima, mazanje kremom za sunčanje, i krećem dalje. Slijedila je najduža dionica od 109 km, sa odmah jednim nježnim 9 km usponom prema Scansanu, domu poznatog vina Morellino. Prolazimo kroz gradiće Pereta i Magliano i spuštamo se sve niže i niže, do mora, Burano lagune (WWF park prirode). Kod grada Ansedonie da bi došli na poluotok i prekrasan grad Monte Argentario moramo proći još jednim iznenađenjem, 5 km makadamske ceste kroz borovu šumu rezervata Feniglia.
Moram napomenuti da na zadnjoj trećini ove dionice, okrećemo smjer za „gore“ prema sjeveru , sjeverozapadu, i tu nas počinje do sada neprijateljski vjetar maziti. Prije nas nije toliko bilo briga, jer nije bilo ravnih dionica :), ali sada kad kreće zadnjih 200 km uglavnom ravnice, i pri tolikom umoru, jako je dobrodošao. Sasvim novo okruženje, miris mora, luksuzne vile, resorti, pogled sa 13. KT koja je bila na najvišem prijevoju poluotoka, Cala Piccola, na otvoreno more, i opuštenije uživanje u ljepoti prirode. Slijedila je jedna „zelena“ dionica prema Grossetu, ravna cesta, ali jako prometna, tamo je turistička sezona u punom jeku početkom 6. mjeseca. Prolazimo kroz Orbetello lagunu, park prirode Maremma. Da bi izbjegli jednu jako prometnu cestu, organizator je ponudio 2 kilometra poljskog puta, laganica (uz misao kakav bi bio put da je bilo kiše :)). Nakon toga put ide biciklističkim stazama uz rijeku Ombrone prema 14. KT u Grossetu. Idealno, 20:00, obavljam večeru, i slijedi zadnjih 20tak km za taj dan. Smještaj mi je bio na obali, u Castiglione della Pescaia, opet apartman, tako da su ga dečki iskoristili i ovaj put za odmor. Stižem prvi, Dino je već spavao. U gradiću atmosfera kao u Dubrovniku u jeku sezone, ali odlazim odmah na odmor, taj dan je odvoženo 270 km sa 3000 visinaca.
Za zadnji dan je ostalo 170 km, uglavnom ravnice. Budući da se sam budim oko 03:00, Silvijo je odlučio ranije krenuti, da ne bi bilo iznenađenja, jer nam je time limit bio malo iza 16:00, pa mu se odlučujem pridružiti. Matija i Dino ostaju spavati. Noćna vožnja za početak, taman da izbjegnemo gužvu na cesti u većim turističkim gradovima uz obalu Tirenskog mora i Val di Corniai. Još za noći nas dočekala druga skrivena kontrola, taman sa manjom okrjepom. Putem nas sustiže i Matija, Darko je ljubitelj noćne vožnje i ne previše stajanja, tako da je on uspješno završio brevet dok smo mi još spavali :). Stajemo u La California na zadnjoj KT prije cilja. Bogata okrjepa, sad je već osmijeh i olakšanje sastavni dio lica i glave. Matija kreće ranije, a Silvijo i ja lagano dalje, cesta vodi uz more, ali nas od njega dijele strme litice prema plaži, tako da ljudi ostavljaju aute uzduž ceste pa se pješke spuštaju do mora. Prolazimo kroz treću najveću talijansku grad luku, Livorno, prekrasan grad, stajemo na gelatto.
Izvlačimo se iz grada, slijedi još kratak put uz more sve do ušća rijeke Arno u Ligurnsko more, a od tuda biciklističkim stazama do Pise, kroz koju prolazimo pogledom na kosi toranj do cilja u San Rossore parku, malo poslije podneva. Puno sretnih i umornih biciklista, naša ekipa je na okupu, svi uspješno završili. Jelo, pilo, slikanja, razgovori, planovi za budućnost :). Stavljamo stvari i bicikle u kombi i do Pise prema hotelu, tuširanje, i lagano na ručak i gellato u centar. Povratak na kratki odmor u hotel, dio ekipe ostaje spavati, a dio se ponovno uvečer vraća prema tornju i centru grada, još malo nadoknaditi izgubljenu tekućinu prošlih dana :). Spavanje i povratak drugi dan.
Hvala dečkima na društvu, vožnji. Mojim curama na potpori. Instruktor teamu na logistici.
Čujemo se uskoro, slijedeća pustolovina je za par tjedana, ovaj put Velika Britanija i legendarni London – Edinburgh – London :).
Vše fotki i cijela ruta na : https://www.strava.com/activities/14736421116
