Naš brevetaš i dugoprugaš Zvonimir Knežević, čovjek koji već godinama uživa u mnogima neshvatljivo dugim biciklističkim vožnjama sažeo je svoje dojmove s još jedne prekrasne avanture. Njegovu priču, ne editiranu i ne izmijenjenu donosimo u nastavku…
U zimskom periodu odmaranja od bicikala, bar nas običnih rekreativaca, zimskoj sezoni kiselih krastavaca, odlučio sam malo sabrati misli i sjećanja na vožnju od prije 4-5 mjeseci. Da malo upotpunimo prazninu utrka i ostalih događanja, možda će nekome biti zanimljivo. Uglavnom, radi se o brevetu, zadnjih 6-7 godina plivam u tim randonneurskim vodama. Time se zanimam kad nisam na MTBu u šumi. Riječ je o LRM 1600 km Zagreb-Krakow-Zagreb (popularnog naziva, ali start i cilj je ipak bio u Svetoj Nedelji) u organizaciji Siniše Babića, MCa hrvatskog ultramaratonskog biciklističkog svijeta.
Kad je početkom prošle godine bio predstavljen ovaj brevet, odmah su se okice zacaklile. Imam sreću što se većina zanimljivih breveta organizira u neposrednoj blizini, sa startom i ciljem u Svetoj Nedelji tako da tamo odlazim na biciklu, što mi uvelike olakšava logistiku. A to mi je trenutno, dok imam malo dijete, jedan od važnijih čimbenika. Rekoh, ako se poklope sve zvijezde, bilo bi lijepo ovo odvoziti. Sezona je bila zadovoljavajuća, odvozio 8 breveta raznih dužina, vremenskih neprilika, uspio i onaj od 1000 km, tako da sam tu malo odvježbao taktiku za ovaj vrhunac godine. Ja već par godina imam malo drugačiju taktiku od ostalih randonneura, na brevetima 600 i više km, spavam veći dio noći u zatvorenom prostoru sa krevetom i tušem ( iznajmljen apartman, soba..), bar 6 sati.
Tako sam i isplanirao ovaj brevet, kojem je vremenski limit bio 130 sati, i meni je bio najduži do sada. Sami plan se naravno korigirao po putu..he, he. Start je bio neizvjesan do samog početka, kako sam već navikao, što zbog bolesti djeteta, što zbog problema sa zadnjim kotačem. Ali sve se uspješno završilo, pa krećem u novu avanturu zajedno sa još 8 randonnuera, među njima i Ksenija Oletić.
Krenuli smo svi u 9 ujutro iz Svete Nedelje vozeći se 120 km do prve kontrolne točke u Jurovčaku, pored toplica Sveti Martin, gdje je bio organiziran ručak, i tu smo se po posljedni put vidjeli svi na okupu. Dalje kreće solo taktika svakog pojedinca, jer je teško uskladiti tempo vožnje i navike vozača. Makar smo se većinom svi susretali više puta na samoj ruti. Nakon nekih 35 km mirne Slovenije prateći tok Drave u Bad Radkersburgu ulazim u Austriju. Vožnja po Sloveniji i Austriji je uživancija, što zbog uređenih biciklističkih staza, kvaliteti samih cesti, i kulture ostalih sudionika u prometu. Tu se susrećem i vozim većinom sa Draženom i Zdenkom, koji je imao probavih smetnji, tako da smo znali stajali uz šumarke čuvajući mu „stražu“. Bila je subota, i što se može zamjetiti za razliku od ostalih država na ovome putu, ceste su pune biciklista. Taj prvi dan smo imali, prateći službenu gpx rutu, i malo noćno razgledavanje lijepog golf terena pored Neudauberga sa nekoliko oštrih uspona, a naravno ruta glavnom cestom je bila duža cca 100 metara bez dodatnih uspona, ali garmin si tako odredi rutu najbližim putem. Bilo je zanimljivo J , ali ostatak vožnje pazio sam na takva skretanja sa glavne ceste, osim jednom. Dečki staju u Oberwartu nešto pojesti i nadopuniti zalihe za noćnu vožnju, a ja nastavljam još desetak kilometara do Bad Tatzmannsdorfa gdje imam rezerviranu sobu. Put za prvi dan završava malo iza 22:00 sata i nekih 270 km. Nakon večere, par pivica, i toplog tuša, ležem u krevet, ali informacija da je Anđelko na jednom spustu naletio na srnu, koja je baš u tom trenutku odlučila pretrčati cestu, i pri tome završava svoju vožnju ozljedom ključne kosti, malo remeti san. Nažalost to je realan razvoj događaja kod ovakvih vožnji, i opreza nikada dosta.
Drugo jutro nastavljam oko nekih 04:30. Nakon par kilometara počinju prvi ozbiljniji usponi, i u prvom mjestu, Bemsteinu, na autobusnoj stanici, nailazim na Kseniju i Sinišu, koji se taman rastežu nakon ugodnog spavanja na drvenoj klupi na nekih 10 stupnjeva J.. Kratko časkanje, nastavlja se uspon i slijedi kratko uživanje u izlasku sunca na prijevoju. Susret se nastavlja na doručku iz pekare u gradiću Kirchschlag, praćeni znatiželjnim pogledima domaćeg stanovništva. Opet se rastajemo i svaki svojim tempom dalje. Prolazeći kroz prekrasne vinogorske predjele Austrije i jezero Neusiedl dolazim do granice sa Slovačkom, i preko mekane granice koju označavaju samo table, praktički u predgrađe Bratislave. Tu je druga kontrolna točka, kratki ručak u jednom od McDonaldsa, usputno razgledavanje grada prelazeći preko Dunava, i uz stari centar penjanjem izlazim iz grada. Ruta dalje nastavlja pitomim mjestima u blizini granice sa Austrijom. U mjestu Malacky, nakon kratke stanke u slastičarni na sladoledu, dok se penjem na bike, iznenađuje me glas sa druge strane ceste, „pozdrav šišmiš!“. Lovim biciklista (zaboravih mu ime, ispričavam se J), ni više ni manje, iz Svete Nedelje, na natrpanom MTB bajku sa bisagama, putuje lagano za Brno. Časkajući, vozimo se još nekih 20 km zajedno, gdje on skreće prema Češkoj na drugu stranu, eto, kak je svijet malen. Završavam sa Slovačkom za prvi put i prelazim u Češku. Moram napomenuti da nas je prva dva dana usporavao jak sjeverac, većinom u prsa ili bok. Ali to je nešto na što se moraš naviknuti, psihički i fizički J. Krajem dana imam prvi tehnički problem, na jednom kratkom stajanju, uviđam da me osim vjetra usporava i puknuta žbica na zadnjem kotaču. Budući da je kotač bio posuđen dan prije starta, nisam se bio dobro pripremio, i u pokušaju popravka shvaćam da nemam odgovarajući ključ za žbice. To u nedjeljno predvečerje kad nisi u blizini nijednog većeg grada, zna biti problem. Otpuštam zadnju kočnicu i lagano drndajući nastavljam dalje do prve dežurne benzinske postaje, gdje nabavljam lošu kopiju Letherman kliješta, ali dovoljno dobru da izravnam kotač za nastavak puta. Vozeći se uz nasip Morave slijede novi problemi. Ovaj put uz navigaciju i novog Garmina, kojemu je ovo bila prva vožnja. Mileni uređaj se baš odlučio smrznuti, i nikako ga nisam uspio osposobiti uz sve već poznate poteze sa starog uređaja. Dok sam ga lijepo nagovarao na suradnju, noć se lagano spuštala, i uspio sam dočekati Sinišu, uz čiju sam pomoć došao do treće kontrolne točke, grada Zlina. On ostaje u gradu, jer je imao dogovoreni smještaj, a ja nastavljam dalje u noć uz osposobljenog frenda Garmina J. Meni slijedi još nekih 35 km do mojeg rezerviranog smještaja, kojeg sam uspio naći još prije promjene rute same dionice neposredno prije starta. Jedan restoran sa sobama na obroncima gorja iznad Ratibora, nešto slično kao Lovački dom na Poljanicama, samo sa sobama. Već prije spomenutu garminovu opciju slaganja rute najkraćim putem, ovaj put nisam uspio izbjeći, zbog smještaja. Tako da ostali vozači nisu uživali u laganom guranju bicikla po kamenju veličine šake pri nagibu od nekih 15-20%. Al što te ne ubije, samo te ojača J. Negdje oko ponoći stižem do sobe, restoran naravno više ne radi, tako da će biti dovoljan topli tuš i mekani krevet. Ukupno odrađeno 595 km, cca 325 km taj dan i dio noći . Budući da se još vozim bez jedne žbice na kotaču, i to zadnjem, što i nije neka fora kad imaš 100 kila + oprema, prije spavanja smišljam plan za jutro. Gledajući nastavak rute, odlučujem da ću ujutro stati u prvom većem gradu, Ostravi, potražiti bike dućan i servis, i popraviti kotač. To je bilo sve skupa nekih 100 km vožnje na oslabljenom kotaču, mileni je izdržao :).
Pokret je isto tako oko 04:30, i uz svitanje se spuštam sa brda i nastavljam vožnju po glavnim cestama. Ponedjeljak je, i promet postaje gust, budući da je radni dan. Pred Ostravu stižem čak oko 7 ujutro i pregledavajući popis bike servisa, vidim da se otvaraju tek oko 9 sati, ali budući da moram skrenuti sa rute 10 km u jednim smjeru kroz grad, to bude taman da skinem obleku za noćnu vožnju prije otvaranja servisa i mali odmor. Kratko nakon dolaska servisera, osposobljavamo kotač, kupujem odgovarajući alat i nekoliko rezervih žbica i kreće se dalje. Malo kasnije na jednoj benzinskoj postaji u gradu susrećem Sinišu, kratki brifing, kava i ja nastavljam dalje. Tu već dolazim do spoznaje da ostatak puta baš neće ići po planu, zbog izgubljenog vremena na popravak, a i jakog vjetra prva dva dana. Budući da smo imali organiziran smještaj i hranu u Krakowu, koji je bio u sklopu startnine, odlučujem to iskoristiti. Nastavak vožnje slijedi pitomim djelovima Češke, i vrlo brzo dolazim do granice sa Poljskom. Glavna promjena je vidljiva u obliku gustog prometa, oprez mora biti stalan, ima jako malo biciklističkih staza odvojenih od glavnih prometnica. Prolazimo uz jezero Goczalkowicie, vožnja mi je nekako opuštenija nakon servisa i novog plana puta. Treći dan završavam lagano oko 20:00 sati vozeći se nekih desetak kilometara biciklističkom stazom uz Wislu ulazeći u Krakow. Sve prepuno biciklista, lijepa slika. Prvotni plan mi je bio još dodatnih cca 100 km i rezervirani smještaj nakon prvih uspona na Velike Tatre, ali ništa od toga. Nakon večere u hostelu, kratkog druženja sa Sinišom i Bienom, odlazim malo obići uži centar grada, stari dvorac, veliki trg. Prelijepi grad na rijeci Wisli, stvarno šteta ga ne obići. Usput uzimam zalihe za ujutro, par pivica prije spavanja. Pranje dresa u sobi, iskorištavam veliki samostojeći ventilator za sušenje do jutra.. 🙂
Dobro je, na pola puta smo, makar sad slijede najveći usponi, ipak okrećemo na jug, pa će valjda i vjetar sad oslabiti..Inače, cijelim putem vrijeme je bilo promjenjivo, poluoblačno, na rubu kiše, koju sam ipak izbjegao, samo zadnji dan sunce i temperature preko 30, što je sve u svemu bilo za „gladiti bradu“. Onaj koji je vozio više od nekoliko dana na temperaturi preko 30-35 stupnjeva zna o čemu govorim.
Nastavak slijedi već standardno oko 04:30, u tišini i milini izlazim kroz još spavajući Krakow, fotkajući još poneku znamenitost. Ajmo za Tatre. Nakon svitanja susrećem Kseniju i lagano stajemo na benzinskoj postaji, prije prvih uspona. Kratki osvrt na dosadašnju vožnju, izmjena iskustava, planova za dalje, opskrba i krećem solo bušiti uspone. Prvi ništa posebno, nekih desetak kilometara lagano, uživancija u manje prometnim cestama, brdima. Drugi je ostao u lijepom sjećanju, nekih 2 kilometra dug sa cca 15-20 % nagibom, tamam za šamaranje sa koljenima. Ostatak je bio milina, prolazak kroz mjesta koja služe za smještaj skijaša u zimi, ali i za planinare ostatak godine, prelijepe ogromne brvnare. Stvarno lijepo, pogledom na Visoke Tatre (Vysoké Tatry) opetprelazim u Slovačku. Nekako mi je među brdima ugodnije J . Slijedi spust, pa priprema za ponovni uspon, ovaj put kroz „divlje“ Niske Tatre (Nízke Tatry). Nešto slično prolasku kroz Žumberak makadamima, samo što je ovdje uska asfaltna cesta bez nekih mjesta za opskrbu, naišao samo na jedan izvor vode. Još mi se više počinje sviđati, nema auta J. Tu prelazim najviši prijevoj na putu, 1190 mnv. Uživancija na suncu prije deset kilometarnog spusta ponovno u civilizaciju. Put se dalje nastavlja laganim spuštanjem mirnom dolinom rijeke Hron prolazeći kroz manja naselja i gradiće, bez ikakvih problema, sa spoznajom da je „najteži“ dio puta prošao, još „samo“ nekih 600 km do kraja J. Po novom planu, skovanom večer prije u krevetu, vožnju završavam u Banskoj Bystrici, gdje je bila i 8. kontrolna točka, na benzinskoj postaji. Gdje stižem oko 21:00 sat, uzimam pivu, dvije. Uz benzinsku je i farma McDonalda, uglavnom, bio sam jedini koji je hambiće zalijevao pivicom J. Imam par kilometara od rute do smještaja, prolazeći kroz lijepi mali gradić, sve je prekrašno.
Idemo dalje, poznata procedura, nakon jutarnjeg tuširanja, higijene, mazanja kremom za sunčanje ( sad se već pojavilo sunce, ono, ipak je 8. mjesec J), krema za guzu, spremanje stvari na bajk. Osjećaj kad okreneš par puta pedale, je, ima umora, ali ipak, kao da sam danas tek krenuo na put, a ne da je ovo 5. dan. To je neprocijenjiva vrijednost ovakvog načina vožnje ultramaratona, nekad sam vozio i 600-700 km u komadu, iskreno, ne isplati se. Preiscrpljen si, pol toga ne primjetiš uz put, a i postoji puno više mogućnosti za pogrešku u vožnji. Najvažnije od svega je stići kući živ i zdrav, sa punoo lijepih emocija i sjećanja.
Dalje nastavljam put uglavnom ravničarskim dijelovima Slovačke. Da se ne bi totalno uljuljao, tu oko gradića Semerovce na laganom usponu, bez prometa, čujem zvuk pucanja žbice, opet na zadnjem kotaču. Stajem, ali sada spremniji, obavljam izmjenu puknute žbice u roku cca 3 minute, bez skidanja kotača i gume. Tako se lijepo poklopilo da sam jednom rukom držao bicikl, drugom obavio izmjenu, pritegnuo, kotač ravan , za poželjeti. Da me vidio, Tomica bi bio ponosan J. Nastavljam uz granicu sa Mađarskom i susrećem se sa Dunavom u Šturovu. Vozeći uzvodno dolazim do još jedne kontrolne točke u Komarnom, tu sam po prvotnom planu trebao spavati noć prije. Prelazim Dunav i ulazim u Mađarsku, prvo na vrlo prometne ceste, kasnije na manje, ali i slabije kvalitete, kojih po Mađarskoj ima puno. Kad ih vidite, ne vjerujte, zakrpa na zakrpi, po kvadratni metar. Nema veze, guza je već očvrsnula J. Prolazeći uglavnom uz žitna polja, i bez problema oko 20:00 sati stižem do Zalaszentgrota, gdje sam imao rezerviran smještaj. Malo mjesto, nema se baš nešto za pogledati, pa se opuštam u susjednoj pivnici uz klopu i naravno par točenih J. Video poziv sa svojim curama, lagano suza sreće i olakšanja. Na ovakvim vožnjama ima puno pomješanih osjećaja, vremena za razmišljanje J. Znajući da mi za sutra ostaje još „samo“ malo više od 200 km do doma, liježem na spavanje. U međuvremenu sam mamio Sinišu sa slikama klope i pive, koji je bio nekih sat-dva iza mene, pa je i on pokleknuo i odlučio prespavati gdje i ja. Kad je stigao, ja sam već brojem došao do 1023 ovce J. Budući da se nismo ništa posebno dogovorili, krećem sam u već svojoj rutini, prije svitanja poslije 04:00. Spuštajući se prema jezeru Balaton, vraćam se na poznati put koji sam prošao prije dva mjeseca, isto na Sinišinom brevetu 600 km do Veszprema i natrag. Na ulasku u Nagykanizsi, gdje je bila zadnja kontrola, stižem Kseniju i Biena, koji su kratki noćni odmor proveli na nekoj mađarskoj klupici. Svi zajedno pijemo kavicu , i po posljednji put papam one hrenovke sa benzinskih postaja. Bilo mi ih je dosta za tu godinu, znači, na putu sam ih probao u svim mogućim kombinacijama sa svim umacima J. Većina kontrolnih točaka je bila na benzinskama koje rade 00-24. Uz želje za sretan nastavak i završetak puta, ja gibam svojim tempom. Dolazim do Lijepe Naše i u Goričanu, prvom Konzumu, častim se krafnama i čokoladnim mlijekom. Put već znam skoro napamet, prelazim Dravu i vozim prema Novom Marofu. Inače, u svih 1600 i nešto kilometara, ovdje se prvi put nađem u opasnijoj situaciji na cesti, auto je bio sa KR registracijom J. Prolazeći zagorskim bregima, u glavi mi zamiriši tirolska salama, tako da kod prvog dućana stajem na gablec, oko 10 sati. Naravno, uz dućan je i birtija, pa klasičnim šljakerskim sendvičima od tirolske i sira, sa majonezom, pravi društvo gemišt u pol litrenoj krigli. I naravno pogledi začuđenih standardnih gostiju birtije J. To bi bilo to do kraja, samo stati dopuniti bidone, jurim kao da mi je prvi dan.
U Svetu Nedjelju na cilj stižem malo poslije 15 sati, nagradna pivica na trgu i javljanje nadležnima da sam završio živ i zdrav. Do time limita bilo je još nekih 4-5 sati, i pola sudionika koji su završili nakon mene. Sretan i prezadovoljan sjedam na bike još samo tih par kilometara do doma. Avantura sretno završena. Inače, od kad imam dijete, najteže mi je krenuti na ovakav put, i rastati se od cura. Ali, one su dodatna snaga kad je najteže :).
Sad, dok pišem o tome, sa vremenskim odmakom, dojmovi i osjećaji su se slegnuli, ali sreća i zadovoljstvo je uvijek tu. Takvi doživljaji daju odgovore na nikad postavljena pitanja, ima se vremena za razmišljanje.
Uglavnom, sa planiranim i neplaniranim skretanjima sa rute, bilo je to 1665 km sa 11350 metara uspona, u 126 sati i 10 minuta. Od toga čiste vožnje točno 3 dana, odnosno 72 sata.. :). Završio sam bez ikakvih posljedica, pogotovo na guzu, već drugi dan sam bio na bajku za plac J. Krema od gaveza čini čuda. Završio u četvrtak, u ponedjeljak normalno bajkom na posao u Zagreb. To je ono najvažnije, da nakon takvih vožnji, nastaviš normalno dalje, bez posljedica na zdravlje. Osjećaj da bi to sve mogao ponoviti već slijedeći tjedan :).
E tako, planovi za ovu godinu, ima ih, ponovno je Paris-Brest-Paris, randonneurska olimpijada, duga 1200 km sa oko 8000 učesnika. Uspješno završena 2019. godine, ali toliko mi se svidjela, da ćemo je odvoziti još jednom, nadam se :). I još svašta nešto, planova i ruta ima, samo da je zdravlja.
Hvala mojim curama, na potpori, i strpljenu dok me nema, volim vas. Hvala Instruktor teamu, na svemu ovih godina.
Eto, šišmiši, i ostali biciklisti, možda je nekome procurila slina, pa se i vi zaputite na ovak nekaj, samo hrabro :).
Link na samu vožnju na Stravi, fotke su tamo, pogledajte ih..
https://strava.app.link/opBoGFkdrxb
Nadam se da nisam bio dosadan, nije stalo u manje redova…:)
Lijep pozdrav
Zvonimir Knežević
