Izvještaj našeg Tajnika sa ovogodišnje vožnje do Trsta u jednom danu…
8. Samobor – Trst 2010.
Dogodio se 4. i 5. 9. 2010., tradicionalno kao prvi vikend u 9. mjesecu, al ipak ovisno o MTB sezoni utrka. Ove godine bio je malo manji odaziv, pa na put kreću šestorica vozača sa tročlanom pratnjom u kombiju i autu. Filip, Mario C., Mario B., Luka, Hrvoje i ja, a u pratnji Darko, Sunčica i Sandra. Vremenske prilike bile su gotovo idealne, što je za takav tip vožnje jako važno, temperatura od jutarnjih 10 tak do dnevnih 25°C, bez kiše.Start je bio u 04:00 sa trga, zgrijavanje počinje usponom preko Ruda i Braslovja, al ubrzo se hladimo spustom preko Plešivice u Jasku. Noćnu vožnju nastavljamo starom karlovačkom, sa prvim većim stajanjem kod Karlovca oko 06:00, gdje se i razdanjuje…Do tada skoro kompaktna ekipa, i početkom prvih uspona kod Duge Rese, počinje se razdvajati u dvije grupe, “mali” Mario, Hrvoje i ja, sa svojim bolnim koljenom, koji nisam 100% zaliječio od puta u Dubrovnik, počinjemo kaskati za prvom ekipom. Zaostatak se diže na 30- tak minuta do Severina na Kupi, gdje slijedi lagani gablec i regeneracija. 16-togodišnji Mario odustaje nakon slijeda uspona, ipak je to njemu prva ozbiljnija duža vožnja, i njegovo vrijeme tek slijedi. Dečki voze dalje, a ja i Hrvoje opet zaostajemo do Skrada. Tamo odustaje i Hrvoje, jer uviđamo da tim tempom nećemo stići u očekivano vrijeme u Trst. Ja sa svojim bolnim koljenom ne odustajem i nastavljam dalje do Delnica, gdje slijedi jednosatni odmor, ručak, oporavak. U 12:00, nastavlja nas četvero, prema psihološkoj granici, Gornjem Jelenju, nakon kojeg slijedi prekrasni spust na Grobnik. Već je lakše. Kroz Čavle i okolnih naselja dolazimo do još jednog testa, uspona od tri kolometara do Sošona, svima osim Filipu, snaga pomalo opada, vozimo dalje. Izmjenom ubijajućih uspona i spusteva dolazimo do Rupa, gdje se oporavljamo u lokalnom kafiću u obliku hmelnjh pripravaka, i pripremamo na zadnji ozbiljniji uspon prema GP Pasjaku. 
Tu odustaje, zbog bolova u koljenu, i Luka, šteta, tako blizu. Filip, Mario i ja nastavljamo. Uspon je savladan, slijedi 30- tak kilometara brze vožnje kroz Sloveniju, koljeno popušta, tako da je i vožnja ugodnija.
Tu odustaje, zbog bolova u koljenu, i Luka, šteta, tako blizu. Filip, Mario i ja nastavljamo. Uspon je savladan, slijedi 30- tak kilometara brze vožnje kroz Sloveniju, koljeno popušta, tako da je i vožnja ugodnija.Pojavljivanje talijanske granice izmamljuje smiješak, jer znamo što slijedi, završni spust u Trst, i olakšanje sa spoznajom da smo uspješno završili vožnju. Osobno, meni, već po šesti put, a zbog samih fizičkih problema, i najteži. Okupljanje sa pratnjom na obali mora, i ovaj put, olakšano spremanje bicikala, u sponzorski berlingo. Puno hvala Miltonia.
Slikanje, i odlazak, isto tako uspiješno, jer svaki put do sada, izlazili smo drugim putem iz Trsta, koji je ponekad znao potrajati i par sati. Dolazak kod jame Baradine oko 21:00, isto tako puno hvala gazdi, podizanje šatora, opuštajuća večera uz prepričavanje dojmova, spavanje. Ujutro buđenje uz kompanjona, magarca Tonija….
Doručak, spremanje, kupanje u Poreču zamijenjeno je obilaskom Motovuna, Buzeta, finim ručkom kod Lupoglava, šetnjom park šumom Golubinjak, i završnom rundom na Poljanicama.
Malo ali slatko….odnosno, samo troje ljudi je uspiješno odvozilo vožnju, ali samim time i lijepše.Dogodine, nadam se u većem broju…
Doručak, spremanje, kupanje u Poreču zamijenjeno je obilaskom Motovuna, Buzeta, finim ručkom kod Lupoglava, šetnjom park šumom Golubinjak, i završnom rundom na Poljanicama.
Malo ali slatko….odnosno, samo troje ljudi je uspiješno odvozilo vožnju, ali samim time i lijepše.Dogodine, nadam se u većem broju…
