Piccola storia de grande amore vol. 3
(Male priče o velikoj ljubavi..)
Priča se nastavlja, ovaj put u sjevernom dijelu Italije, što automatski znači da će biti lijepih brda – i to uistinu lijepih.
Za praćenje priče na Strava linku je cijela ruta sa 400tinjak fotografija 🙂
https://www.strava.com/activities/19069775727
ALPI 4000 brevet je iz serije „L’Italia del Gran Tour” i svakako jedan od najtežih. Održava se svake četiri godine i ovo mu je treće izdanje. Ovogodišnja ruta bila je duga 1309 kilometara s oko 22 000 metara penjanja i vremenskim limitom od 145 sati potrebnih za uspješnu homologaciju. Na avanturu se odlučilo oko 400 ljudi iz 42 zemlje svijeta, sve iskusni i prekaljeni randonneuri.
Staza vijuga kroz najfascinantnije alpske prijevoje, nudeći jedinstveno putovanje između Alpa i Dolomita osmišljeno za ljubitelje izazova, otkrića i slobode biciklizma na duge staze.
Posebnost ovog izdanja simbolična je veza između Milana i Cortine d’Ampezzo – gradova protagonista nedavnih Zimskih olimpijskih igara Milano-Cortina 2026. Ta idealna nit povezuje kultna područja s polaskom i dolaskom u Bormio.
ALPI 4000 potvrđuje da nije samo sportski izazov već i impresivno iskustvo u srcu planina gdje se krajolik, povijest i strast spajaju u nezaboravnu avanturu. Vjerujte mi, nakon nekoliko dana provedenih u tom svijetu, stanje uma se potpuno promijeni i pršti od raznih pozitivnih emocija. Iskreno, to je nešto što do sada u svijetu biciklizma nisam doživio.
Budući da sam bio jedini biciklist iz Hrvatske, samostalno organiziram odlazak automobilom i smještaj dan prije starta u Bormiju, drevnom alpskom gradu poznatom još od rimskog doba po svojim dragocjenim termalnim vodama, koji predstavlja središnju točku ove rute.
Kako sam još prošle godine odlučio sudjelovati na ovom brevetu, kad sam došao po startni paket, ispostavilo se da sam bio „najbrži prst” kod registracije početkom godine. Dobio sam startni broj 1 koji me pratio tijekom cijelog događanja – što od samih sudionika s kojima sam se mimoilazio, što od službenih predstavnika na kontrolnim točkama. „Numero uno”, često sam čuo uz osmijeh :).
Startamo 20. lipnja od 07:00 sati u grupama po 25 biciklista svakih nekoliko minuta. Krećemo s 1235 m nadmorske visine i odmah idemo prema velikim visinama kroz dugi uspon do Passo del Foscagno (2292 m). Nakon kratkog spusta, ruta se brzo ponovno penje prema Passo d’Eira (2208 m) prije nego što zaroni u dolinu Livigno. Odavde se cesta ponovno uspinje prema Forcola di Livigno (2315 m), označavajući prelazak talijansko-švicarske granice u tipičnom visokoplaninskom okruženju.
Uspon se neumoljivo nastavlja prema 2328 metara visokom Passo del Bernina. Vozimo uz obale jezera Lago Bianco, čije tirkizne vode odražavaju vječne ledenjake koji se nadvijaju nad dolinom, prelazeći divlji alpski krajolik i impozantne ledenjačke masive koji dominiraju panoramom sve do konačnog spusta u Gornji Engadin. Prolazimo uz poznate švicarske brdske željeznice na više od 2000 m n. v., koje se miješaju s konjima i govedima što bezbrižno pasu po livadama uz cestu. Odmah na početku dobivamo do znanja da će ovo biti predivno iskustvo :).
Nakon početne etape od 57 km s 2100 m penjanja, uslijedio je spust u srce poznatog švicarskog ljetovališta St. Moritz.
Odavde se ruta vije uz jezera Silvaplana i Sils te vodi do prelaska prijevoja Maloja. Cesta se strmoglavljuje prema Val Bregaglii nizom uskih zavoja, nudeći pogled iz zraka na dolinu ispod, sve do ponovnog ulaska na talijanski teritorij i prelaska Chiavenne u smjeru jezera Como. Vožnja se nastavlja uz istočnu obalu, u krajoliku velikog prostranstva koji izmjenjuje poglede na jezero i stjenovite zidove.
Etapa završava završnim usponom koji se, počevši od Bellana, penje uz obronke Muggiaske sve do sela Vendrogno, iznimnog prirodnog balkona s pogledom na cijeli Larijski bazen. Sva ta jezera koristim za hlađenje stopala i uživanje u prirodi, budući da je toplinski val došao do izražaja čim smo se spustili u „nizinu”. A ljetno promjenjivo vrijeme donosi nam kišne oblake u poslijepodnevnim satima, no mirna kiša traje maksimalno sat vremena, što iskorištavam za osvježavajuću vožnju :).
Cesta se strmo spušta prema podnožju Valsassine prateći profil masiva Grigna i Resegone, izmjenjujući se sporednim cestama i biciklističkim stazama uronjenim u zelenilo. Vožnja postaje pravilnija kako uzvisine ostaju iza nas kako bi se obuhvatio ravni horizont Milana, označavajući konačni prijelaz iz planinske dimenzije u onu velike ravnice. Nakon treće kontrolne točke u Rescaldini, još me par kilometara dijeli od prvog noćnog smještaja u koji dolazim oko 22:00 sata. Obavezno podmazivanje lanca bit će sljedećih par večeri standardna rutina prije odlaska na spavanje :).
Nedjeljno jutro donosi prolaz kroz sjeverne četvrti Milana uz desetak kilometara makadamskih biciklističkih staza uz kanale za navodnjavanje prema povijesnom središtu. Vrhunac etape je dolazak na Piazza Duomo; veličanstvenost gotičke katedrale i prostranstvo trga nude predivan izlazak sunca i buđenje grada. Nakon što smo napustili središte, ruta kreće prema istoku, ostavljajući za sobom dinamiku Milana i prateći staze uz Naviglio della Martesana te brojne šetače, trkače i bicikliste. Etapa završava doručkom na četvrtoj kontroli u Gorgonzoli (ne, nije bilo sira…).
Peta etapa, praćena toplinskim valom, spojna je ruta između područja Martesana i prvih valovitih područja Bergamasque. Ruta prelazi središnji dio lombardijske ravnice prema istoku, prelazeći tok rijeke Adda, nakon koje prostranstvo horizonta počinje ustupati mjesto sve izraženijoj silueti predalpskog reljefa.
U šestoj etapi vraćamo se u planinsko okruženje, uz mirne obale jezera Iseo, u blizini Loverea. Vrućinu popodnevnog dana pokušavam bar nakratko ublažiti kupajući se tridesetak metara od ceste u malom jezercu slapa – koristim ovu prelijepu ponudu dana :). Odavde ruta ulazi u Val di Scalve, gdje se stjenovite stijene zatvaraju, a cesta počinje vijugati kroz šume jela i duboke klance. Etapa završava u selu Schilpario (1100 m n. v.). Ovo alpsko selo, okruženo vrhovima koji počinju prelaziti dvije tisuće metara, predstavlja idealan uvod u srce Alpa, zatvarajući segment koji elegantno spaja pitomost predalpskih jezera sa surovošću visokih planina.
Uz dodatni ljetni pljusak samo kilometar-dva prije kontrole (naravno, na usponu), dok se ostali skrivaju ispod nadstrešnica, ja dajem gas, ali ipak potpuno mokar pristupam večeri :). Do spavanja u mjestu Edolo dijeli me još četrdesetak kilometara, ali najprije slijedi uspon na Passo del Vivione (1824 m), dionicu karakterističnu po uskoj i slikovitoj cesti koja vijuga kroz bujne šume i netaknute vrhove. Dan uspijevam završiti u željenom vremenu – dolazak u smještaj, tuširanje i odmor.
U svježe jutro nastavljam prema selu Aprica, gdje skrećem na mirni uspon prema Passo del Mortirolo (1852 m). Cesta nudi spektakularan pogled na Valcamonicu i Valtellinu, prolazeći uz gorske pašnjake pune stoke i rijetko kojeg čovjeka, a kamoli automobila. Nakon što se prijeđe prijevoj, cesta se brzo spušta prema dolini Valtellina u blizini Grosija i kreće uz rijeku Addu prema Bormiju, dovršavajući prvi dio rute koji testira izdržljivost i vještinu biciklista u veličanstvenom okruženju visokih planina Lombardije. U Bormio stižem u rano poslijepodne – ručak, tuširanje, novi komplet dresa (inače, kombinacija koja nakon šest dana forsiranja uspona nije ostavila ni najmanjeg traga na stražnjici – neprocjenjivo :)), brza tehnička provjera bicikla i nadopunjavanje zaliha za drugu polovicu puta.
Osma etapa prelazi srce Nacionalnog parka Stelvio i suočava se s jednim od najznačajnijih uspona u Alpama – prijevojem Gavia. Od Bormija se cesta stalno penje kroz šumu ariša, a zatim se otvara u sve suroviji i spektakularniji krajolik koji je stvarno ostavio snažan dojam na mene – stani, gledaj, slušaj i uživaj (i naravno, hladim noge u malim alpskim potočićima koji presijecaju serpentine :)). Prijevoj na 2652 m označava intenzivan trenutak između jezera Bianco i tišine vrhova. Tehnički spust prema Ponte di Legno vodi u dolinu, prije uspona na prijevoj Tonale i ulaska u Trentino. Prelaskom Val di Sole (grafiti i natpisi za XCO utrku Svjetskog kupa) i Val di Non, usred voćnjaka jabuka i pogleda na Dolomite Brenta, ruta postaje ravnija i prolazi biciklističkim stazama (inače, organizator navodi da je na ruti bilo sveukupno oko 450 km biciklističkih staza) uz rijeku. U Spormaggioreu, poslije čekiranja na kontrolnoj točki, nakon još jednog prekrasnog dana, umoran i zadovoljan lijegam u krevet.
Sljedeće jutro krećemo izmjenjujući duge dionice ravnog terena s planinskim usponima. Nastavljamo uspon prema Andalu, nakon kojega se spuštamo prema dolini Adige prije nego što se ruta počne penjati prema Valsugani, gdje se vozimo uz jezera Caldonazzo i Levico u prekrasnom krajoliku. Plakati sa strane podsjećaju nas da su ove godine ovuda prolazili biciklisti na Giru :). Nakon prolaska kroz gradove Borgo Valsugana i Grigno, prolazimo kroz Primolano i njegove povijesne, slikovite serpentine koje omogućuju svladavanje visinske razlike između dna doline i područja Feltrea. Prateći tok rijeke Piave zalazimo u istočne Dolomite. Počevši od povijesnog grada Feltrea, ruta prelazi Valbellunu, široku dolinu smještenu između vrhova Feltrine na jugu i vrhova Nacionalnog parka Belluno Dolomiti na sjeveru.
Vožnja se glatko nastavlja prema Bellunu, „vratima Dolomita“, gdje se elegancija zgrada u venecijanskom stilu skladno integrira s profilom planine Schiare koja dominira horizontom. Nakon prolaska kroz glavni grad, ruta zalazi u područja obilježena poviješću, prolazeći kroz Longarone prije nego što započne uspon prema Cadoreu. Ovaj dio rute napušta široka prostranstva dna doline kako bi pratio užu morfologiju doline Piave, što zahtijeva stalan napor za dobivanje nadmorske visine. Etapa završava u Pieve di Cadoreu; smještena na stjenovitom odronu, ova lokacija dočekuje bicikliste spektakularnim pogledom na skupinu Marmarole i jezero Centro Cadore, označavajući definitivan ulaz u srce Dolomita. Taj je pogled ipak pričekao do jutra jer sam na kontrolnu točku stigao po mraku, zadovoljan, znajući da mi slijedi još samo jedan „težak” dan prije šećera na kraju, a opet pomalo sjetan što sve ovo ide svome kraju.
No prije tog „šećera”, još jedan predivan dan započinje nastavkom uspona iz Pieve di Cadorea dolinom Ansiei do Auronza, s pogledom na jezero Santa Caterina, a zatim i dodatnim usponom prema jezeru Misurina (1754 m n. v.), „biseru Dolomita“, gdje se vrhovi ogledaju u kristalno čistoj vodi. Iza jezera, spust vodi u dolinu Cortina d’Ampezzo, „kraljice Dolomita“, okružene planinama Tofane, Cristallo i Sorapiss. Prolazak kroz njezino središte znači doživjeti jedinstvenu atmosferu, između olimpijske povijesti (još su svježi tragovi ovogodišnjih Zimskih olimpijskih igara :)) i alpske elegancije. Napuštajući Cortinu, uspinjemo se prijevojem Falzarego (2105 m n. v.), bogatim poviješću i panoramskim pogledom na Lagazuoi, prije nego što se spustimo prema Caprileu i selu Rocca Pietore na kontrolnu točku u podnožju Marmolade.
Kako to ne bi bilo sve za predzadnji dan, odmah s kontrolne točke nastavlja se legendarni uspon na Passo Fedaia (2057 m n. v.). Ovaj uspon, poznat po „ravnom dijelu Malga Ciapela” i stalnim nagibima od 10 do 15 %, vodi biciklista na preko 2000 metara nadmorske visine nudeći pogled na ledenjak „Kraljice Dolomita” i umjetno jezero u podnožju. Iza prijevoja ruta se brzo spušta prema Val di Fassi, prolazeći kroz povijesna središta poput Canazeija prije nego što krene prema dolini Adige. Putovanje nas zatim vodi do Bolzana, glavnog grada pokrajine Alto Adige, gdje se alpska arhitektura stapa s mediteranskim stilom, predstavljajući važno središte i mjesto za odmor i punjenje zaliha. Završni dio etape odvija se uz rijeku Adige. Vozimo se savršenim biciklističkim stazama uronjenima u voćnjake jabuka (nekih pedesetak kilometara savršeno posloženih voćnjaka uz rijeku, a miris jabuka iz velikih hladnjača još mi je u nosu :)) u dolini koja nas blagim usponom vodi do Merana – poznatog topličkog grada okruženog vrhovima planinske skupine Tessa. Tu imam zadnje noćenje. Mir i dobro.
Za zadnji dan ostalo mi je nekih 100 km s oko 2500 metara uspona. Nastavljam uz rijeku biciklističkom stazom do zadnje kontrole u Lacesu, gdje nas dočekuje odličan doručak (mali odmor od pasta pomodore :)), prirodni sok od jabuke i prekrasan ugođaj. Uspinjemo se Val Venostom uz tok rijeke Adige, i to makadamskim (gravel) dionicama, za dodatni šarm, sve do mjesta Prato allo Stelvio. Ovdje počinje konačni uspon, uspon na spomenik svjetskog biciklizma: prijevoj Stelvio. Sa svojih 48 numeriranih serpentinskih zavoja koji se s geometrijskom preciznošću uvijaju uz planinu, uspon zahtijeva konačni fizički i mentalni napor, podižući biciklista na nadmorsku visinu od 2758 metara u visokogorskom krajoliku kojim dominiraju vječni snjegovi (u kojima sam hladio stopala, naravno :)).
Taj zadnji dan prolazi u tolikom miru i spokoju, u mješavini pozitivnih emocija. Vjerujem da nije isto „samo” odvoziti ovaj uspon ili ga proći na kraju ovako duge rute – ovo je nešto posebno. Možda previše „dramatiziram”, ali jednostavno ne mogu riječima opisati svoje mentalno stanje na tom usponu i na samom vrhu. Nešto se pomaknulo u mojoj glavi :). Tijek samog uspona bio je isprekidan stajanjem u usputnim kafićima i restoranima uz apfelstrudel sa šlagom :). Inače, treba biti jako oprezan i koncentriran jer se mimoilazimo s tisućama biciklista, motorista i automobila. Nakon što je osvojen „Cima Coppi”, slijedi dugi i tehnički spust sa strane Valtelline. Cesta brzo klizi prema dnu doline između tunela uklesanih u stijenu i ritmičnog niza zavoja koji presijecaju padine. Dolazak u Bormio označava epski kraj putovanja preko cijeloga alpskog luka: ciljnu crtu na kojoj se umor od preko 1300 prijeđenih kilometara pretvara u slavlje neusporedivog podviga izdržljivosti i ljepote, stavljajući konačni pečat na nezaboravno ljudsko i sportsko iskustvo.
Dva tjedna kasnije, dok ovo pišem, slike, miris, zvuk planinskih potoka i zveckanje kravljih zvonaca još su mi uvijek u glavi :). Sretan sam što sam imao priliku sve ovo proći i doživjeti. Na kraju, bio je to jedan od najbolje odvoženih dugih breveta, bez ijedne tehničke poteškoće, a tijelo je prošlo neokrznuto. Uz svu „ležernost” imao sam čak 17 sati viška do vremenskog limita. Znači, može se :).
Najsretniji od svega bio sam pri povratku kući, nakon osmosatne solo vožnje automobilom, kada sam zagrlio svoje cure – e, tu je sve sjelo na svoje mjesto.
Hvala svima na podršci prije, tijekom i poslije vožnje. „Instruktor” timu na tehničkoj podršci svih ovih godina – najbolji ste.
Do neke nove avanture… Puse.
Zvonimir Knežević